Novosti su pisale o slikaru…
Mesaroš: Nemamo pravo na autogolove
Moćni narodi su nam izmakli tepih ispod nogu i mi već 200 godina pokušavamo da ustanemo, ali ne uspevamo kaže poznati slikara Janoš Mesaroš. Šarolikost nacija je lepa, a ne opasna
MI smo majstori za autogolove. Pokušavamo 200 godina da napravimo državu, a i dalje polovina nacije, pa čak i fudbalska reprezentacija, ne zna himnu “Bože pravde”.
O ovoj temi slikar Janoš Mesaroš govori sa pokrićem. Da bi postao veliki slikar morao je najpre da sebi zada sudbonosni autogol. Godine 1969. bio je prvotimac tuzlanske Slobode kada mu je na jednoj utakmici, u žaru igre, napukla kičma. Čitavu godinu bio je nepokretan, a vreme je počeo da prekraćuje slikanjem. I postao je slikar poznat na svim kontinentima.
Mesarošev dobro znani umetnički potpis su motivi i isečci ravnice nalik letećim ćilimima koji se uzdižu u nebesa. Njegova platna su nezamisliva bez uzletelih konja kakve je pre petnaest vekova jahao njegov daleki predak, osvajač i vojskovođa Atila Hunski, upamćen po nadimku Bič Božji.
– Onaj koji je imao 20 žena, a voleo je samo jednu, prvu.
Hedonista Mesaroš se pre 12 godina skrasio uz svoju drugu suprugu Aleksandru. Ali zato, ima četiri ateljea – dva u Beogradu, koji mu je adresa poslednjih desetak godina, jedan u rodnom Novom Bečeju i jedan u Banatskom Karađorđevu, gde živi porodica njegove Aleksandre.
– Kada čovek zađe u godine, a ja sam ih nabrojao 69, onda ništa više ne mora – kaže Mesaroš, i pristaje na razgovor, ali što manje o slikarstvu, a što više o filozofiji života. – Predugo pričam o slikarstvu, a zapravo sam na svojim slikama rekao što sam imao, koga zanima neka “čita” slike.
– Kod nas se rotarijanstvo shvata malo drugačije, postoji želja da se umnože klubovi, a to znači da se snize kriterijumi za ulazak. Kada su me neki poznanici rekli da bi želeli da se učlane i odmah nadovezali pitanje:
– Kakvu ću ja korist imati od toga? – ja sam odustao.
* Nema vas u medijima, na internetu se retko može naći vaša galerijska stranica… Umorio se hedonista Mesaroš?
– Moj hedonizam, koji sam decenijama negovao, ne dozvoljava mi da budem rob nečega, a drugo, došao sam u tu fazu da je moja životna filozofija: ništa ne moram, nigde više ne žurim.
* Uprkos činjenici da kulturi baš ne ide najbolje, da ljudi nemaju para za hleb, a kamoli za umetničke slike?
– Nušić je jednom rekao da čovek mora u životu da se opredeli, ako ćeš da imaš srce ne možeš da imaš gaće, i obrnuto. U mom slučaju to znači da sam morao da se opredelim da se bavim slikarstvom unapred znajući da neću zaraditi ogromne pare, ili da se latim drugog, unosnijeg posla. Odabrao sam umetnost, tamo me je odvuklo srce. Ali, da vam kažem, i kada su bila bolja vremena teško je bilo prodati skupu sliku.
* Koliko je operacija na srcu kumovala tom podvlačenju crte?
– Mnogo. Ali znate šta me je tu fasciniralo – nezadrživ napredak nauke, konkretno medicine. Ugradili su mi u ambulanti stent, držali me tamo samo 24 časa da bi mi rana zarasla. Sutradan sam krenuo kući, svratio usput na pijacu, kupio šta treba. Kad sam došao, žena me pitala: jesi li ti bio kod zubara ili kod kardiohirurga? Oni za jednu operaciju potroše vremena koliko ja za jednu sliku.
* Posle 300 samostalnih izložbi i oko 7.000 slika, i na vašim novim slikama ne bledi ona prepoznatljiva, optimistična vulkansko crvena… Imate li barem jednu sliku na kojoj motiv nisu leteći ati?
– Crvena nijansa se ne menja. Pokušavao sam da uradim barem jednu sliku bez motiva letećih konja. A, kada je okačim, kažu mi: “Janoše, pa gde su konji, ovo kao da nije tvoja slika.” I šta ću, onda doslikam konje.
* Za ljude iz drugih krajeva ravnica je depresivna, a vi baš iz nje crpite inspiraciju…
– Ravnica ima veliku magiju. Kad na nju spustite pogled, on vam se vrati tek za tri dana. Moje detinjstvo bilo je veoma bogato upravo zbog te širine Panonske nizije. Takva je i duša vojvođanskih ljudi: topla, široka i puna razumevanja.
Otac Mihalj bio je stolar, majka Eržebet domaćica. Roditelji su me naučili da u sopstvenom domu poštujem sve što i moji preci Mađari – kulturu, muziku, pikantnu trpezu… A kada iskoračim preko kućnog praga, da bude lojalan građanin svoje države, Evrope i sveta. Tako sam i ja naučio svoju decu. Moja domovina je Srbija, rezervnu nemam. U Mađarskoj bih se osećao kao stranac.
* Mislite li na lobije koji diktiraju pravila u umetničkom svetu?
– Da. Najbolji primer za to je naš Nikola Tesla. Koliko je njemu, kao čoveku sa Balkana, trebalo energije i mudrosti da ubedi Amerikance u svetu.
Putovao sam po svetu za svojim izložbama i shvatio da anglosaksonski lobi ima pravilo da bilo kome ko se ne zove Džon ne da ga pretekne, nego da dođe u ravan sa njim.
Pokušavao sam da se nametnem u Americi deset godina, ali ja nisam Džon. Kada sam to shvatio vratio sam se kući i tu se osećam najbolje.
* Da li je tačno da ste na izložbi u Riju 2000. godine zaradili 50.000 dolara, a vratili se kući potpuno praznih džepova?
– Otišao sam tamo s namerom da na licu mesta napravim slike za izložbu. Oni su me nepoverljivo gledali, rekli su: pa treba vam pola godine da ih naslikate. Ubrzo sam shvatio zašto je to tako. Kada vam pred očima pukne plaža duga sedam kilometara, a na njoj od milion kupača bar polovina su žene, predivno oblikovane, jasno je da ispari inspiracija. Ipak, uspeo sam da uradim tih 16 slika, izloženih u džokej klubu i one su sve prodate iste večeri, jer u tom klubu ima 5.000 milionera. Naravno, ja sam se posle predao hedonističkom životu. Sve sam potrošio i nije mi žao. I sad mislim da kada ti novac dođe u ruke, ne treba skroz da stisnete šaku.
* Zašto 21. vek nazivate vekom prevare?
– Ovaj vek više nego ijedan prethodni nijansira interes, i to u svim oblastima. Za pare se može prodati sve, sve je podložno tenderu. Nji ljubav više nije samo emocija o kojoj pesnici sriču stihove. Kad ona izbledi između dvoje ljudi jedno od njih se okrene i pita: Šta je od ove imovine moje?
* A dobročinstvo, humanost?
– Na tu temu najčešće se setim reči premudrog Andrića – Ako ti neko nešto učini dobro, ne žuri odmah da mu uzvratiš jer će se dobrota tu zaustaviti. Nego, dobrotu koju je tebi neko priredio ti učini nekom drugom, da se širi kao Arhimedovi krugovi.
* Kako se u vašoj životnoj filozofiji kotira Evropska unija?
– EU je ogromna prevara. Mi jesmo u Evropi, ona je potrebna nama, potrebni smo i mi njoj. Ali najmoćnije države su nametnule svoje zakonitosti i diktiraju tempo siromašnim zemljama. Jedna od najvećih prevara je uvođenje evra. To je bio ogroman stres za nas koji smo voleli marku kao boga. Oni su nam tvrdili da 100 maraka vredi koliko i 200 evra, a već posle mesec dana odnos je bio jedan prema jedan.
To je priča o tri plave koverte. Odlazeći direktor ostavlja nasledniku tri plave koverte da ih otvori kada naiđe na problem. Kada je otvorio prvu kovertu, pisalo je: sve svaljuj na starog direktora. To je jedno vreme narod upijao, pa se opet pobunio. Onda je ovaj otvorio drugu kovertu, a tamo je pisalo: diži kredite, gradi. Kada je i taj efekat splasnuo, potegao je treću kovertu, a u njoj je stajala poruka: smišljaj sadržaj za nove tri koverte.
* Šta kaže vaš vizionarski osećaj, imamo li mi konja za tu evropsku trku?
– Nažalost, ispada da smo mi jedina nacija u regionu koja nije izvukle pouke iz ratova devedesetih. Polako ispravljamo nakaradnu sliku o nama koju su drugi stvorili, a mi smo im to dozvolili. Naročito bolan primer je onaj od 17. marta, kada je gorelo Kosovo. Umesto da potplatimo strane televizije da izveštavaju o tom pogromu, mi smo zapalili džamije u Nišu i Beogradu i pružili im priliku da još jednom konstatuju kako su Srbi loši momci. Poslednjih godina ispravlja se ta slika.
* Da li su vesti o povremenim međunacionalnim incidentima u Vojvodini stvarne ili isforsirane?
– Mene su moji učili, a to sam preneo i na svoju decu, da je šarolikost nacija lepa, a ne opasna. U mojoj porodici pomešani su mađarski, srpski, crnogorski geni i ja ne mogu da zamislim da mi neko kaže – e, ti sada ne možeš da živiš sa svojom Aleksandrom jer je Ličanka. Ali ludilo se proizvede preko noći ako to neki ljudi zaista žele da urade.
* Ne verujete političarima…
– Kod nas je politika isto što i estrada. Svaki, makar i lokalni političar, želi da glumi malog Tita. Svi oni vole da otvaraju puteve, presecaju crvenu vrpcu. I svi prave iste greške – kada dođu na vlast ruše ono što su prethodnici sagradili, počinju od početka. Neke stvari, kao što su vojska, školstvo, zdravstvo, policija i sudstvo, moraju da se postave na zdrave noge i da se razvijaju bez obzira na to ko posle koga dolazi na vlast. Bićemo najsrećniji kada ne budemo znali ko nam je predsednik. To će značiti da smo dostigli švedski standard.
* Ali i dalje tvrdite da smo dobar narod…
-Da, u suštini mi to jesmo. Imamo tu žicu lepote, dobrote, hedonizma i altruizma. Moćni narodi su nam izmakli tepih ispod nogu i mi već 200 godina pokušavamo da ustanemo.
Vecernje Novosti: http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71.html:400157-Mesaros-Nemamo-pravo-na-autogolove
————————————————————————————————————————————————————————————
Politika je pisala o slikaru…
Intervjui kultura: Hirurg mi iz korena promenio život
Slike Janoša Mesaroša (65) nikoga ne mogu da ostave ravnodušnim. Ovaj svetski poznati umetnik, ljubitelj konja i života u panonskoj ravnici, veoma je plodan slikar. Imao je, širom sveta, oko 270 samostalnih izložbi na kojima se predstavio sa više od 7.000 slika! Sve ove slike, kako kaže, poseduju energiju koja ga štiti od zlih sila… Ali, nije bilo uvek tako. Janoš Mesaroš je u sebi prepoznao slikara tek kad je, zbog teške povrede kičme, bio prinuđen da napusti profesionalno igranje fudbala. Bilo je to 1969, kad je imao 26 godina. Janoš je do tada, sa mnogo poznatijim i osam godina starijim bratom Mihaljem, bio standardni igrač Slobode iz Tuzle.
Šta znate o poreklu svoje porodici?
Mađarskog smo porekla, ali u Vojvodini, konkretno u Novom Bečeju, smo “oduvek”, od 15 veka. Tako su mi kazali. Otac Mihalj je bio stolar, odgovoran i strog čovek, a majka Eržebet, vredna domaćica koja nije razumela značenje reči “odmor”, a brat Mihalj i ja smo, uglavnom, jurili za loptom i devojkama. Kao deca smo voleli sva pravila da bi ih kršili…
Čime Vas je opčinila Vojvodina?
Ta ravnica ima veliku draž samo je morate prepoznati. Kad tu pustite pogled on vam se vrati za “tri dana”… Moje detinjstvo je bilo veoma bogato i zbog te širine Panonske nizije… A i duše Vojvođana su baš takve – široke, tople i pune razumevanja.
U šta verujete?
Imam neku svoju veru. Nisam odrastao u kući u kojoj se vera mnogo negovala iako su svi moji rođaci bili veliki vernici. Otac nas je savetovao da verujemo u ono što nam prija. Svog Boga sam našao u harmoniji univerzuma, odnosno u sreći i zadovoljstvu života. Jer, kad se harmonija poremeti nastaju kataklizme…
Šta mislite o naciji?
Roditelji su me naučili da u kući poštujemo sve nacionalno, mađarsko: i kulturu, i hranu, i muziku… A kad pređemo kućni prag da budemo kosmopoliti, građani sveta…
Gde ste se školovali?
Osnovnu školu završio sam u Novom Bečeju, pa sam u Novom Sadu položio prijemni ispit za primenjenu umetnost, ali otac me ispisao iz te škole uz objašnjenje da ne želi da budem seoski “moler”. Želeo je da budem mašinac… I tu tehničku školu sam završio; dve godine u Novom Sadu, a dve u Tuzli. U svemu ostalom sam samouk…
Zašto u Tuzli?
Zbog fudbala. Još dok sam se išao u osnovnu školu moj brat je bio veliki fudbaler, desno krilo Partizana, pa povremeno i državnog tima. Često sam u tom periodu bio uz brata na treninzima, utakmicama… Odrastao sam na stadionu JNA u krilu bratovih saigrača: Bobeka, Zebeca, Milutinovića, Valoka… Najviše sam voleo Zorana Miladinovića. Bili smo sličnih karaktera. Bio je brz, jak i neukrotiv… Kad je moj brat 1961. prešao u Slobodu iz Tuzle i ja sam se, sa 17 godina, šlepovao uz njega, kao omladinac Vojvodine iz Novog Sada…
Koliko ste igrali fudbal?
Bio sam standardni član tima sedam, osam godina. Sem brata uz mene su bili Ivoš, Gerum, Hajrović, Jovanović… Ulazili smo i ispadali iz Prve lige. Tehnika mi nije bila jača strana, ali bio sam odlično pripremljen i veoma borben. Kvario sam igru rivala, kao sad Gatuzo iz Milana… Ali, 1969, kad sam imao 26 godina, u meču za Kup, protiv trećeligaškog tima, teško sam nastradao. Napukla mi je kičma. Na VMA su me dogurali u kolicima. Godinu dana sam bio – nepokretan.
Koje misli su Vas tada opsedale?
Samo optimistične. Bio sam siguran da ću opet prohodati. Lekar Nikola Sekulović, koji me je operisao, mojim optimizmom hrabrio je i druge slomljene ljude. U bolničkoj postelji sam prvi put u životu počeo da crtam portrete bolesnika. U početku je to bilo iz razonode, a posle iz neke iskonske potrebe… Tako mi se fudbalska energija pretočila u umetničku strast kojoj sam se potpuno posvetio. Dogodilo se to posle dve uspešne, ali veoma teške operacije!
Kad su stigle prve pohvale?
Odmah tu, u bolnici. Ohrabrio me je dr Bora Vujadinović, prvi naš hirurg koji je radio operaciju na otvorenom srcu. Rekao mi je da sam rođeni slikar… Bio je to podsticaj koji mi je iz korena promenio život. Tada sam shvatio da ona povreda nije bila slučajna. Bio je to znak da sam do tada bio na pogrešnom mestu… Od tada slikarstvo postaje moj život, a fudbal samo lepa uspomena. Na taj sportski deo života podseća me brat Mihalj, kad u leto dođe u Beograd iz Amerike, gde živi već 40 godina. Tada pričamo i o našim fudbalskim vremenima, obiđemo neke stare prijatelje, ali obavezno Bobeka koji živi sam, teško bolestan, i više se, gotovo, i ne kreće…
Koliko ste ranije bili okrenuti umetnosti?
Imao sam veliku potrebu da odlazim u muzeje da uživam gledajući remek-dela velikih umetnika. Privlačila me ta estetska vrednost svega što su poznati umetnici stvarali. Ali, priznajem, nisam baš bio potpuno svestan ove svoje potrebe koja me vukla u galerije. Posle operacije sam, uz Dragoša Bunjevačkog, poznatog naivnog umetnika, izlagao i svoje radove, ali odmah sam se razlikovao od njih. Imao sam svoj stil koji sam, upornim radom, potpuno izoštrio.
Kako ste došli do svog stila?
Potrošio sam svu ušteđevinu da bih ponovo obišao sve muzeje i galerije po Evropi i da bih sebe proverio i pronašao u svim detaljima.
Ko Vam je bio uzor?
I tada i danas, to je bio i ostao samo Španac – Dali. On je za mene najuzbudljiviji slikar zbog svog nadrealizma kojim je, na originalan način, iznosio sadržaj svoje podsvesti… Osećam tu energiju njegovih slika, kao što moje slike nose moje nestrpljenje… Uvek se pitam šta će da se desi sa novom slikom, novim poznanstvom, na novim putovanjima…
Koji naš slikar privlači Vašu pažnju?
To je Voja Stanić iz Herceg Novog. I on ima nadrealne slike. Voja je u našem slikarstvu ono što nam je u književnosti Branislav Nušić. I Voja, na jedan fin, suptilan način, ismeva sve gluposti koje do njega stižu raznim putevima. Jedno vreme sam proveo s njim. On je jedan od najmudrijih ljudi koje sam upoznao.
Koje detalje imate najčešće na slikama?
U Panonskoj niziji čovek imam dva iskonska straha kad je reč o vodi – od suše i poplave… Znači na slikama imam vodu, pa bundevu, kao simbol bogatstva, jer ako je bundeva velika i kukuruz je veliki. Sledeći simbol mi je salaš, a iznad salaša je veliki ambar za kukuruz. Ako je ambar pun srećan je i salaš. Neosedlan konj mi je simbol slobode. Retko kad je, kod mene, konj osedlan i upregnut. Ali, slobodan konj je i simbol snage, prkosa i erotskog žara.
Kako pamtite salaše?
Na salašu vlada savršen red. Tačno se zna ko šta i kad radi, ko kosi, a ko vodu nosi… A uveče se svi skupljaju oko trpeze, a taj miris paprikaša koji se sprema od golupčića ili pilećeg mesa… je nezaboravan, posebno kad je pomešan sa mirisom petrolejske lampe… I danas kad osetim glad meni kroz nos “prođe” miris tog paprikaša sa salaša…
Zašto ne kupite neki salaš?
Želeo bih to, ali sad sam mnogo poznatiji nego što sam bio, pa mnogo radim. Tako sam izgubio ono što nikad nisam želeo… To je deo slobode. Ušao sam u godine kad, kako sebi kažem, više ništa ne moram. Međutim, nemaće mi se ta brzina kretanja života koja me tera da radim i nešto što ne činim sa mnogo volje. Vreme, uglavnom, provodim u ovom malom ateljeu, u koji baš nema pravo svako da uđe…
Kako stvarate sliku?
Imam rutinu i kreaciju, jer rutina bez kreacije je šablon i to nije umetnost. Mnogo duže “sanjam” sliku nego što je radim. I trudim se da nikad ne menjam ništa na gotovoj slici. Jer, prva energija, kao i prvi susret, je najvažnija i najsnažnija…
Da li slikate ljude?
Retko kad, pogotovo ne žene. Žene je teško i fotografisati. Jer, one nikad nisu zadovoljne, kao nisu one baš takve… lepše su. Zato je i za sliku i za fotografiju žene potrebno da prođe vremenska distanca, odnosno da joj to pokažete nekoliko godina kasnije. Onda je zadovoljna…
Volite miris paprikaša, a miris žena?
Da nema žena morali bi da ih izmislimo. Mnogo bi ružan bio ovaj svet bez žena. Ženio sam se više puta, ali poslednja mi je najbolja. Ona je prava. O prethodnim ne volim ni da pričam… Imam troje dece. Dve kćerke i sina: Moniku (34), Ana-Marija (29), a Viktora (6). Viktor mi je kočnica na putu za starost. Na tom putu me koči i ljubav. U Viktorovu majku Aleksandru sam se baš zaljubio kad sam zavoleo i sve njene mane…
Da li ste član neke organizacije?
Rotari klub “Stari grad”je moje političko opredeljenje. Cilj svih članova ovog kluba, kojih u svetu ima više od 32.000, u 200 zemalja, je dobrotvorna delatnost. Dobrotvorni rad je jedina moja uloga u tomklubu… ostalo plaćam, od popijenog pića do pojedenog ručka…. U tom klubu nema vere, rase, nacionalnosti…
Šta volite da jedete?
Sve što skuvam, posebno paprikaš. Ne dozvoljavam ženi da ulazi u kuhinju. Za mene je i kuvanje poseban izazov. I priprema jela je deo mog životnog stava da – radim ono što volim i što me čini zadovoljnim…
Izvor Politika: http://www.politika.rs/rubrike/intervjui-kultura/hirurg-mi-iz-korena-promenio-zivot.lt.html